Kao osobu koja je preživjela nacističke koncentracijske logore, djetinjstvo i traumatično iskustvo iz Drugoga svjetskog rata potaknuli su Simone Veil da se cijeli svoj život zalaže za ujedinjenu Europu.
Bili smo uvjereni da, ako se pobjednici 1945. brzo i u potpunosti ne pomire s Njemačkom, rane Europe koja je već bila podijeljena između istoka i zapada nikada neće zacijeliti. Svijetu bi tada prijetio još jedan sukob koji bi bio još razorniji od prethodnih.
Život i povijesni kontekst
Njezin politički uspon započeo je karijerom u području prava. Godine 1974. pridružila se francuskoj vladi na čelu s predsjednikom Giscardom d’Estaingom kao ministrica zdravstva.
Ubrzo nakon imenovanja započela je borbu za legalizaciju pobačaja u Francuskoj. U tome je uspjela tek kada je stekla potporu oporbe u nacionalnoj skupštini te je 1975. pobačaj legaliziran zakonom. Bilo je to izuzetno važno postignuće, a taj je zakon u javnosti postao poznat kao „la loi Veil” (Veilin zakon).
Vizija za Europu
Kad joj je predsjednik Giscard d’Estaing predložio da bude nositeljica izborne liste njegove stranke na prvim izravnim izborima za Europski parlament 1979., nije oklijevala.
Veil je izabrana u Europski parlament, koji ju je imenovao predsjednicom. Tako je postala predsjednica prvoga izravno izabranog Europskog parlamenta i prva žena na čelu jedne od institucija EU-a. Dvije godine kasnije dobila je nagradu Karlo Veliki, koja se dodjeljuje za doprinos jedinstvu Europe.
Europski parlament odao je počast Simone Veil.
(Sadržaj nije dostupan na vašem jeziku.)